Ivan Mažuranić rođen je 11. kolovoza 1814. godine u Novom Vinodolskom gdje je završio prva tri razreda pučke škole na njemačkom jeziku. Već tada se iskazao kao odličan učenik. Njega i još četvero braće odgojili su roditelji Ivan i Marija koji su cijenili naobrazbu, narodne običaje i rad. Iako su nastavak školovanja mogli priuštiti samo najstarijem sinu Antunu, kasnije, na njegov nagovor šalju i mlađeg Ivana u Rijeku. Kada se u upisao u gimnaziju 1828. godine, Ivan je ispunio sva roditeljska očekivanja. Uspješno je svladavao predavanja na latinskom, talijanskom i mađarskom jeziku, ali hrvatski mu je prirastao srcu. Sa 16 godina objavio je svoju prvu pjesmu na materinskom jeziku i čakavskom narječju pod nazivom „Pisma od Vinodolca školana“. Već se u prvim stihovima prisjećao rodnog kraja za kojim će čeznuti do kraja života. Od najranijih nogu na njega je utjecao slobodarski duh kojim je njegov rodni Novi bio prožet od Vinodolskog zakonika i uskočkih dana. Čitavo vrijeme svog pjesničkog i političkog rada ostao je predan svojim najvećim idealima: hrvatski narod i domovina, sloboda i neprekidan rad.
Školovanje je nastavio u Mađarskoj i Zagrebu, gdje je završio studij prava. Jedno vrijeme radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu, a zatim kao odvjetnik. Oženio se s Aleksandrom, sestrom književnika Dimitrija Demetra, te su živjeli u Karlovcu, a potom u Zagrebu. Postao je zastupnik u Saboru. Tijekom revolucionarnog razdoblja 1848.-1849. godine bio je perovođa i glavni sastavljač saborskih zakona. 1850. godine imenovan je vrhovnim državnim odvjetnikom, a od 1861. do1865. godine na dužnosti je dvorskog kancelara. 1871. godine postaje predsjednik Hrvatskog sabora i tu dužnost obavlja sve do 1873. godine.
Kao političar bio je cijenjen u cijeloj Europi, kako zbog sposobnosti i poštenja, tako i zbog velike naobrazbe (govorio je 10 stranih jezika: osim materinskog još i latinski, talijanski, mađarski, njemački, engleski, francuski, ruski, češki i poljski).
Postao je prvi hrvatski „ban pučanin“ (1873.-1880.). Njegova jedina želja bila je utemeljiti modernu i građansku Hrvatsku. Bio je veliki reformator, a promjene koje je uvodio jačale su Hrvatsku gospodarski, obrazovno i kulturno. Naročito su bile napredne njegove slobodoumne reforme u upravi i sudstvu. Svi su postali jednako odgovorni pred zakonom, pa čak i ban. Dao je slobodu tisku i pravo okupljanja svih građana. 14.listopada 1874. godine dogodio se jedan od najvažnijih događaja u povijesti hrvatskog školstva. Usvojen je Ivanov Zakon o pučkim školama. Započelo je obvezatno 4-godišnje školovanje za svu djecu bez obzira na stalež, imovinsko stanje i porijeklo. Rastao je broj škola i učenika, započeo je snažni porast pismenosti. Otvarala su se mnoga znanstvena, kulturna, sportska i stručna društva. 1874. godine otvoreno je Zagrebačko sveučilište sa pravnim, filozofskim i bogoslovnim fakultetom. Osnivaju se Zemaljski statistički ured, Gospodarsko učilište, Narodni muzej, Kazneni zavod i Zavod za umnobolnike. Matica ilirska je mijenja naziv u Matica hrvatska.
Tijekom sedam godina Mažuranićevog banovanja Hrvatska je doživjela snažan procvat na svim područjima. Njegove liberalne reforme postavile su snažne temelje Hrvatskoj kakvu danas znamo. Bio je među rijetkima koji su bili veliki političari i veliki pjesnici. U književnosti se istaknuo epom „Smrt Smail-age Čengića“ te nadopunom Gundulićevog epa „Osman“ kojemu je napisao 14. I 15. pjevanje. Tim je djelima ostvario vrhunske umjetničke domete.
Nakon 1880. godine napušta bansku dužnost i političku aktivnost. Vjerovao je u Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i u njezinu budućnost.
Svoje posljednje obraćanje pred Hrvatskim saborom 1886. godine završio je riječima:
„Gospodo, da mi je tko rekao: kaži svoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: suvišno baš pitati, ali kad me ne poznaš, reći ću ti – i ja bih rekao: ja sam Hrvat, ja bih rekao: ja vjerujem u Kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost, i ako Bog da, u njezinu budućnost.“
To je njegova aktualna poruka i danas.
Zanimljivosti:
1842. godine s Josipom Užarevićem napisao je prvi hrvatski rječnik sa 40,000 riječi, po čemu je bio preteča Bogoslava Šuleka. Mnogo njegovih hrvatskih riječi koristimo i danas, na primjer: računovodstvo, velegrad, sladoled, nosorog i druge.
Bio je okružen knjigama do zadnjih dana. Većinom je proučavao matematiku i astronomiju, a čitao je i Julesa Vernea radi razonode.
Njegov lik nalazi se na novčanici od 100 Kuna. Mnoge ulice, trgovi i škole u Hrvatskoj nose njegovo ime, a u novljanskom i zagrebačkom parku nalazi mu se spomen bista.
Povodom 200-te obljetnice izdana je poštanska marka s njegovim likom.
Tekst napisao:
učenik Anton Bilić