Naše putovanje u prošlost
Sunčano vrijeme u prekrasnoj Opatiji i čuveno obalno šetalište Franje Josipa I. pod imenom „Lungomare“ potaknuli su nas na zajedničku fotografiju sa pogledom na more. Naša zanimljiva priča o opatijskoj povijesti započela je slikovito u pratnji raskošnih secesijskih vila koje su se nizale putem do našeg odredišta. Došli smo pogledati mjuzikl na temu Zrinsko-Frankopanske urote u izvedbi profesora i učenika opatijske i nedelišćanske osnovne škole. Još nam i danas odzvanjaju stihovi kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana koje je izrekao davne 1671. godine. Oni su bili pripadnici naših najslavnijih hrvatskih velikaških obitelji, ali su zbog pravde za hrvatski narod i domovinu izgubili glavu. Zato ih se s ponosom prisjećamo, jer čast i dostojanstvo, istina i pravda uvijek pobjeđuju.
„Navik on živi – ki zgine pošteno!“ 
Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. osuđeni su od habsburškog cara Leopolda I. na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila. Dana, 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Pritom je neki mletački poslanik zapisao: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.” Tako su nakon dugotrajne istrage bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe.
Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo:
Moje drago serce
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga
moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja
sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše
naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan
od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem
ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni
valete, Tebe proseći ako sam te u čem zbantuval
aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi.
Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan
niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega
koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše
mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i
prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi
naukupa pred njegovem svetom thronušem
u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar
ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga do
končanja našega siromaštva. Ja sam vse
na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti
ar je to tak moralo biti. U Novom Mestu
pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29
dan aprila meseca o sedme ore podvečer,
leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju
Auroru Veroniku blagoslovi.
Groff Zrini Petar